Velike površine plodnoga slavonskog tla u srednjem su vijeku izložene poplavama. Rijeke i potoci razlijevali su se posvuda plaveći polja i onemogućavajući njihovu obradu. Zbog nereguliranih rijeka i potoka cje­lokupno je gospodarstvo bilo u lošem stanju, unatoč idealnim prirodnim uvjetima. Osim šteta u gospodarstvu redovito su se kao posljedica poplava javljale različite zarazne bolesti. Ulaskom naših zemalja u sastav Habs­burške Monarhije započinje snažniji gospodarski razvitak, krče se šume i grade putevi. Međutim nasipi za željezničke pruge i ceste nisu bili uvijek dobro postavljeni, onemogućivali su prirodno otjecanje vode te se stanje još pogoršavalo. Stoga su pojedina vlastelinstva na svojim posjedima ko­pala kanale za odvodnjavanje. Međutim, to su bili pojedinačni radovi od kojih nije bilo velike koristi.

    Nastojanjima pojedinaca i uz potporu vlasti krajem prošloga stoljeća u Slavoniji se osnivaju vodne zadruge za obranu od poplava. Tako je 1896. godine u Donjem Miholjcu osnovana i Zadruga za regulaciju potoka Karašice i Vučice te njihovih pritoka. Odmah nakon osnivanja Zadruga na temelju znanstvenih i stručnih radova svojih inženjera izvodi radove na reguliranju svog slivnog područja. Tijekom stotinu godina rada obavljen je ogroman posao. Regulirana su korita glavnih recipienata, prokopani kanali, sagrađeni mostovi, propusti i druge vodne građevine. Poplave su prava rijetkost, ali se još uvijek događaju u izuzetno kišnim razdobljima kakvo je bilo u rujnu 1996. godine. To pokazuje da postojeći sustav još uvijek nije do kraja izgrađen i da se mora dograđivati sukladno novim znanst­venim spoznajama, tehničkim mogućnostima i potrebama ljudi i gospo­darstva. U novije je vrijeme sve jače zagađivanje voda te se nameće potreba njihovog pročišćavanja i zaštite.

    Do sada izgrađeni sustav je, zapravo samo temelj na kome se mora dalje raditi i dograđivati ga, što je budućom obvezom “Hrvatskih voda” i “Karašice-Vučice”.